Poredbena analiza hrvatskih novozavjetnih prijevoda od početka 20. stoljeća

Abstract

Biblija pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva, a prvi prijevodi Biblije na narodni jezik
 najčešće su i početak standardizacije narodnoga jezika. Svoje bitne značajke Zapadni
 uljudbeni krug duguje Bibliji, knjizi koju je iznjedrila semitska mediteranska kultura i koja je
 svojevrsni pečat tisućljetne prošlosti stare i nove europske civilizacije. Prijevodi na hrvatski
 jezik u svojoj tisućljetnoj povijesti bitno su označili sve vidove hrvatske kulture.
 Ovim se radom s jedne strane željelo utvrditi kako se različita izdanja pojedinoga prijevoda
 razlikuju od izvornika, a s druge na temelju raščlambe odabranih ulomaka iz Evanđelja –
 pokazati kako jezične inačice istoga teksta mogu različito djelovati na značenje rečenične i
 nadrečenične cjeline. Njihovo se djelovanje proteže od uporabnih razlika, preko stilskih i
 konotativnih do sadržajnih razlika koje bitno mijenjaju smisao teksta, a jedinice kojima se ta
 različita značenja ostvaruju uključuju leksičku, gramatičku, a katkada i pravopisnu razinu
 jezika. Pokazalo se da pojedini prijevodi ne pokazuju ujednačen, načelan odabir inačica, nego
 djeluju kao da ih je vodilo htjenje da budu jednaki ili pak različiti od drugih prijevoda, što se
 očituje u promijenjenim ili obnovljenim izdanjima istoga prijevoda koji ne nude uvijek bolja,
 nego katkada i lošija prijevodna rješenja. K tomu, pokazalo se da sva prijevodna rješenja nisu
 u skladu s normom hrvatskoga standardnoga jezika.
 Građa obuhvaća prijevode četiriju evanđelja na hrvatskome jeziku od početka 20. stoljeća do
 polovice lipnja 2017. godine, obavljene samostalno, kao dio Novoga zavjeta ili kao dio
 Biblije. Iz svakoga su djela odabrani isti tekstovi i sva četiri evanđelja, čija je zajednička tema
 Isus ozdravlja, iscjeljuje i liječi (Mt 9, 1-8; Mk 3, 1-6; Lk 14, 1-6; Iv 5,1-9). Ukupno 39
 redaka četvorice evanđelista, iz svakoga prijevoda, bio je isti predložak za usporedbu svih
 prijevodnih inačica.
 Prvo je načelo za odabir građe vremensko: od početka 20. stoljeća. Od početka 20. st., od
 1902. do lipnja 2017. godine evanđelja ili novozavjetne knjige, same ili u okviru cijele
 Biblije, prevelo je petnaest samostalnih prevoditelja: Josip Stadler (1902), Franjo Zagoda
 (1925), Ivan Evanđelist Šarić (1942), Bonaventura Duda (1962), Ljudevit Rupčić (1967),
 Tomislav Ladan (1980, 1985, 1990), Gracijan Raspudić (1987), Branko Djaković (1989),
 George Đuro Martinjak (1993, 2005), Ivan Vrtarić (1998), Tomislav Dretar (1998), Bartol
 Kašić (1999), Ruben Knežević (2001), Mladen Jovanović (2003, 2006) Štefan Geošić (2014);
 tri višečlane skupine prevoditelja: Ivan Jakšić i Martin Meršić (1952, 1979), Bonaventura Duda i Jerko Fućak (1973), Branko Lovrec, Mirjana Lovrec i Željko Gruić (1982) te tri
 prijevoda bez imena: Novi svijet (2006), varaždinski Novi zavjet (2006) i čakovečki Novi
 zavjet (2011), dakle ukupno dvadeset i jedan hrvatski prijevod evanđelja.
 Izostavljeni je Kašićev prijevod – isključen jer je nastao prije gotovo četiri stoljeća, kao i dva
 pretiska (Katančić, Konzul i Dalmatin), a uključena su tri Stadlerova prijevoda evanđelja
 objavljena na samu koncu 19. stoljeća kako bi činila cjelinu s Ivanovim evanđeljem
 objavljenim u 20. stoljeću. Drugo je načelo odabira građe cjelovitost pa je isključen Dudin
 prijevod (1962), ali je uključen Ladanov iako nije pronađen prijevod Matejeva evanđelja.
 Treće je načelo u odabiru građe pripadnost prevedenoga teksta hrvatskomu književnomu
 jeziku, u skladu s njemu suvremenim jezikoslovnim načelima. Zato su iz građe isključeni
 prijevodi evanđelja na kajkavskome i čakavskome te na gradišćanskohrvatskomu jeziku –
 Jakišćev i Meršićev te Geošićev, ali i dva međujezična: Martinjakov i Dretarov.
 Nakon predstavljanja svrhe, građe i metodologije rada, u uvodnome se dijelu rada navode
 teorijske spoznaje i pristupi prevođenju svetopisamskih tekstova, navode se obilježja
 biblijskoga stila u hrvatskome jeziku te daju podatci o hrvatskim lekcionarima, od najranijih
 čakavskih do lekcionara s konca 19. stoljeća. Potom se ukratko prikazuju prijevodi cijeloga
 Svetoga pisma, od onih za koje se pouzdano zna da su postojali do nedovršenih ili
 neobjavljenih. U dva se potpoglavlja govori o prevoditeljima u 20. i 21. stoljeća (u prvih
 šesnaest godina, do lipnja 2017.), o njihovim prijevodima i izdanjima, o razlozima i
 okolnostima nastanka svakoga od tih prijevoda te kako su pojedini prijevodi prihvaćeni.
 Navode se osvrti i kritike i suvremenika, na te prijevode, ali i ocjene ondašnjih i današnjih
 bibličara i drugih stručnjaka. Tamo gdje je bilo potrebno, navode se i društvene, kulturne i
 političke okolnosti u kojima su nastajali neki prijevodi. Opisani su i prijevodi čija građa nije
 uvrštena u ovaj rad.
 U drugome dijelu rada potanko se raščlanjuje odabrana građa, tj. različiti prijevodi evanđelja,
 uključujući i prijevode na različitim neslužbenim mrežnim stranicama koji se razlikuju,
 katkada i mnogo, od prijevoda kakvi su u tiskanim izdanjima. Pokazalo se da ima znatno više
 inačica nego što bi se to moglo zaključiti na temelju činjenice da ima petnaestak autorskih ili
 šest suautorskih prijevoda. Jedan je velik dio prijevoda nastajao ili je bio mijenjan zato da bi
 njegov jezik bio bolji, tj. da bi više odgovarao prilikama u kojima nastaje: narodu, kulturi, i
 jeziku. Druga skupina prijevoda mijenjala se zbog promijenjenih društveno-političkih
 okolnosti pa im je razlogom promjena bio službeni pravopis, službeni jezik ili nadmoćna, zapravo nametnuta jezična politika. Svi ti prijevodi nastali su zbog potrebe da prijevod
 Svetoga pisma bude na suvremenome i standardnome hrvatskom jeziku, što do početka
 sedamdesetih godina 20. st. nije bilo moguće ni u drugoj jugoslavenskoj državi. Tako je
 raščlamba tih prijevoda pokazala i nešto drugo: neka prijevodna rješenja nisu nastajala u
 slobodi odabira pojedinih prevoditelja. Treća skupina razloga zašto su neki prijevodi
 mijenjani bila je potreba da se izdaju nova izdanja zbog mogućih novih skupina čitatelja i
 njihovih potreba, ili pak nekih trećih razloga. Pokazalo se i da su mnoga novija izdanja
 jednoga prijevoda bitno mijenjanja u prvome ili prvim dvama evanđeljima, ali da su promjene
 manje, male ili nikakve u idućima, posebno u posljednjemu od četiriju evanđelja.
 Sve se skupine prijevoda mogu promatrati prema pitanju odnosa prema hrvatskoj kulturi:
 prema tomu jesu li poštovali hrvatsku prevoditeljsku tradiciju, posebno biblijsku; jesu li
 poštovali hrvatsku standardnojezičnu normu; jesu li poštovali hrvatsku kulturu, hrvatski jezik
 i hrvatsku biblijsku tradiciju. Kako su neki među njima imali poteškoća s hrvatskom
 kulturom, jezikom, a onda i tradicijom, nisu mogli biti dijelom građe ovoga rada.
 Raščlamba odabranih novozavjetnih, točnije evanđeoskih tekstova od početka 20. st. do
 danas, u koje su ubrojeni samo novi prijevodi različitih autora i njihova nova izdanja,
 pokazala je da se može govoriti o 45 različitih prijevodnih inačica. U novim su izdanjima
 najrazličitije stvari dodavale, mijenjale ili ispuštale na različitim razinama. Ti postupci
 pokazuju katkada velik raspon od točnosti do drugoga značenja pa do potpunih značenjskih i
 kulturalno nemogućih ili nepostojećih situacija. Oni katkada riječima grade značenje na takav
 način da prikazuju sličan događaj koji vrlo nalikuje novozavjetnomu tekstu, ali se neke uloge
 pojedinih sudionika umanjuju ili uvećavaju, ili se mijenjaju njihovi odnosi. Katkada se
 predstavljaju načinom koji je nezamisliv u hrvatskoj tradiciji, što onemogućuje da slušatelji ili
 čitatelji dobiju suvislo značenje, a još manje točno značenje. Izdanja nekih prevoditelja tako
 su mijenjana da bi se, da tko ne zna tko je autor, moglo govoriti o novim prijevodima. U radu
 se pokazuje da bi trebalo razlikovati promijenjena izdanja (primjerice zbog promjene
 pravopisa ili slovopisa), potom preradbe – prerađena izdanja koja je sam prevoditelj
 popravljao u većoj mjeri te obradbe – potpuno, tj. sustavno obrađena izdanja u kojima su
 druga osoba ili više njih mijenjalo prijevod, bilo s pristankom prevoditelja, bilo pristankom
 vlasnika autorskih prava kada prevoditelj nije živ. Pokazalo se da su neki hrvatski prijevodi, iako različiti, značenjski i jezično točni, zanimljivi i
 čitljivi, k tomu usklađeni s hrvatskom biblijskom prevoditeljskom tradicijom; da su drugi
 jednostavniji i jezično točni, ali nisu prevođeni u skladu s hrvatskom biblijskom tradicijom, a
 neki od njih pokazuju kako nije dobro ni korisno, osim moguće uskomu krugu čitatelja, kada
 se prijevod evanđeoskoga teksta, slojevita i bogata značenjem, prevodi ne uzimajući u obzir
 prijevodnu tradiciju, standardnojezičnu normu i velike mogućnosti hrvatskoga jezika
 potvrđene dugom svetopisamskom tradicijom, ali i vlastitim jezičnim ustrojstvom.
 Prevoditeljski je posao zahtijevan, osobito onaj koji se odnosi na svetopisamske tekstove,
 traži poznavanje ishodišne kulture i one u koju se prevodi, stoga površno prevođenje, još ako
 je u neskladu s hrvatskom kulturom – ne može dati valjan prijevod koji će ljudi rado čitati.
 Pokazalo se da su neka prijevodna rješenja po svojoj uspješnosti ili neobičnosti na
 hrvatskome jeziku sasvim izuzetna, pa bi trebalo provjeriti koje su od tih pojava općejezične
 (primjerice jastreb koji vreba ili bik – a ne vol – koji upadne u bunar odakle ga treba
 izvaditi) ili je riječ o neuspjelu prijenosu iz prijevoda Biblije na strane jezike koje su poslužile
 hrvatskim prevoditeljima kao predložak jer se u njima na istim mjestima prevodilo s riječima
 koje nemaju sva značenjska obilježja koja se nude u hrvatskome jeziku.

As a part of human culture, Bible translations are often viewed as the beginning of language
 standardisation for the community it is translated for. Croatian Bible translations were uncomparably
 important for different aspects of Croatian culture for more than thousand years. This disertation
 analysed data of 39 Gospel lines collected from published Croatian translations starting from the
 beginning of 20th century and their various editions. The same lines were collected from all four
 Gospels which are connected by the topic Jesus heals (Mt 9,1-8; Mk 3, 1-6; Lk 14,1-6; Iv 5,1-9).
 More than hundred versions were checked, published as gospels (Stadler 1895-1902, Ladan 1980-
 1990, Duda 1962), parts of the New Testament (Zagoda 1925, Jakšić, Meršić 1952, Rupčić 1961,
 Duda, Fućak 1973, Lovrec, Lovrec, Gruić 1982, Raspudić 1987, Kašić 1999, Knežević 2001,
 Jovanović 2003, Čakovec New Testament 2014), or the whole Bible (Šarić 1942, Zagreb Bible by
 Prosvjeta 1968, Jerusalem Bible 1994, Martinjak 1998, Dretar 1998, Kašić 1999, Djaković 2000,
 Novi svijet 2006, Varaždin Bible 2012, Vrtarić 2012, Geošić 2014). From these complete Bible
 translations six include (versions of) the New Testament published earlier: Rupčić (1967) is included
 in the Zagreb Bible, Duda, Fućak (1985) in the Jerusalem Bible, Varaždin New Testament (2006) in
 the Varaždin Bible, Martinjak New Testament (1995) in Martinjak's Bible, Djaković's (1989) New
 Testament in Djaković Bible, Vrtarić's (1998, 2005) in Vrtarić Bible.
 Hence, 21 translations and their cca 80 later editions were consulted. Some translations were excluded
 as they are not written in Literary Croatian, but in chakavian or kaikavian dialect, Burgerland Croatian
 (Jakšić i Meršić 1952, 1979; Geošić 2014), interlanguage (Martinjak 1998, 2005..., Dretar 1998); as
 they were the first publication of the translation from 17th century (Kašić 1999), or as they do not
 consist of full gospel translations but chronologically listed joint gospels (Duda 1962). As some have
 no or just minor changes, the final data consist of 70 different versions of the same lines: 15
 translations and their 55 changed editions. Those versions are listed chronologically according to the
 year of the first publication. The aim was to compare and classify different translation solutions, not only between different
 translators, but between different editions, as some changes were made by persons other than original
 translators. The different means of conctructing meaning were also described. The texts differ in style,
 conative and connotative meaning, which sometimes present a different relationship between
 characters or even different events. Different semantics, morphology, syntax, discourse, ortography
 contribute to produced differences. Some translations or editions systematically change Croatian
 Biblical style to more neuter, some change previous additions for better, some for no reason, some are
 at least lingustically, if not culturally, worse than previous edition(s), due to normative, semantic or
 cultural reasons.
 The first part of the dissertation consists of the information on the aim, data and methodology, a brief
 overview of Croatian Bible translations before and later 20th century. Some eaerlier translations are
 used to check if newer translations are using lexemes from them. It is found that some online versions
 are changed, more than it should be expected.
 Some translations and new editions were made or changed in order to make it better or more fit to the
 changed cultural circumstances (e.g. Stadler, Zagoda). The second group of new editions were to some
 extent forced to change their language due to political circumstances, e.g. Čebušnik's changes of
 Stadler's New testament (1912). Šarić's (1942) translation was an answer to Sović's manuscript, whose
 language mixture was not accetable as well as the need to mark 1300 aniversary of Croatian Catolich
 Church. When the political climate changed, Rupčić's (1961) translation and Duda's Gospel harmony
 (1962) were published when Croatian Spring enabled it, while the translation of Zagreb Bible (1968)
 was allowed as it was needed by its publisher, Stvarnost which was under the threat of corruption. The
 translation of Duda and Fućak (1973) was published after their stressful yet succsesful experience on
 Zagreb translation, and the need to have the translation in standard Croatian language. The third group
 of translations was published as their translatior or publishers needed them for some new groups of readers or for some other reasons. All of those translations are analysed to the criteria of Croatian
 Biblical translation tradition, Croatian language norms, and Croatian culture.
 While some translations have only one (Croatian) edition (Knežević 2001, New world Bible 2006,
 Čakovec NZ 2011), or a few new editions (Djaković 1989, 1993, 2000, Jovanović 2003, 2006, 2012),
 some have up to ten (Rupčić 1961, 1967, 1972, 1983, 1988, 1996, 2000, 2003, 2006, 2013), twenty or
 more (Zagreb Bible, Duda, Fućak New Testament). However, Rupčić used to change his translations
 often, while Duda and Fućak (1973) have just one edition with some minor changes (1985), as well as
 the translation of Zagreb Bible had more than twenty editions. Online versions which are not
 published on publisher's official pages are often very different, e.g. 1982 Living Bible by Lovreca et
 all (1982) and online version. Raspudić's translation (1987) shares many solutions with Rupčić's
 (1961) version, esp. the ones from Šarić and Zagoda, but also from Duda and Fućak (1973) or Ladan
 (1980, 1985), whilst Duda, Fućak and Ladan share their translation solutions with Djaković (1989,
 1993, 2000) or Jovanović (2003, 2006, 2012). Of the data of more than 70 diverse versions 45 had
 some changes, from minor to major ones.
 The third part of the dissertation offers analysis of different translation choices and their effect on the
 overall meaning. Some are similar to each other, some are different, yet plausible, still others are not
 only different but implausible. The major changes are caused by semantic features of different
 lexemes, but syntactic, morphological and discourse features play a role as well. Some editions are so
 different from each other that one could think they are different translations had they not have the
 same translator (e.g. Vrtatić 1998, 2005, 2102). Interestingly enough, many different editions had
 many more changes in the first book of gospel than the last. Future research should include more texts
 to confirm if observed characteristics of the data are consistent with the ones found in this dissertation.