Poremećaj etičke refleksije: temelji psihijatrije kao paradigma otuđenja

Abstract

U ovom sam radu, integrativnom analizom, nastojao ustanoviti i obrazložiti srž suvremene paradigme psihijatrije. Pod njome se nazire psihijatrijsko zrenje zasnovano na nesuvislosti moralne refleksije, na apriorno postavljenoj etičkoj zabludjelosti obilježenoj neadekvatnom primjenom terapijskih metoda i neodgovornom upotrebom tehnika liječenja, što za posljedicu ima otuđivanje psihe bivstvujućih. Unatoč prodornoj relevantnosti blistavih refleksija o ljudskoj psihi, koje su pod paskom filozofske inspiracije iznijele struje egzistencijalista, psihoanalitičara i antipsihijatara u 20. stoljeću, institucionalna psihijatrija, odnosno znanost o liječenju duše, ostaje ignorantna i nastavlja izbjegavati uvide filozofskog porijekla, upravo zbog čega u 21. stoljeću svjedočimo kontinuiranom progresivnom umnažanju broja psihičkih poremećaja i njima podložnih patnika, potvrđujući neučinkovitost paradigme.
 Rasprava o psihijatriji i njenoj praksi komplicira se i zaoštrava činjenicom da je njena „znanstvena kapa“ stoljećima korištena pri razračunavanju s neistomišljenicima, naime, kao instrument političkog i religijskog krivotvorenja moralnih načela, čime se zamutila bara prosudbe između istinskih patnika psihe i simuliranih slučajeva, kao i fenomena ludosti per se. Fenomeni koji krucijalno sačinjavaju predmet etike, kao što su djelovanje, volja, sloboda ili svijest, u praksi bivaju ugroženi dogmatičnim psihijatrijskim terapijskim metodama. Tijekom istraživanja sam pokušao ukazati na to da logikom terapija ne liječe psihičke patnje, nego metodama primjene psihofarmaka i zatvaranja u ustanove otuđuju patnika od potencije vlastite bićevnosti, provodeći svojevrsnu eutanaziju patnikove psihe. Ovakav tip organiziranog eutanaziranja slobodnih bića pobuđuje bioetički sustav uzbune, zbog čega sam uveo hipotezu da je psihijatrijsko ophođenje u bitnoj mjeri bioetičko pitanje te da se jedino senzibilitetom kojim je obilježena karakteristično integrativna bioetička metodologija može adekvatno i efikasno odgovoriti na aporije liječenja psihe kroz prizmu morala životne svjetlosti.
 U radu tvrdim da nemilosrdnom klasifikacijom i bifurkacijom društva psihijatrija provodi svojevrsni specizam, pri kojem „normalni“ vrijede više od „poremećenih“, te da se dotično zrenje projicira na opću društvenu percepciju. Konačno, obrazlažem i zaključujem da bez filozofske refleksije predmet liječenja psihe postaje trivijalan, plitak i uzaludan predmet trgovine u rukama nemorala, te da nužno valja postaviti granicu između benefita i kočnica koje psihijatrija projicira spram zdravlja bivstvujućih.

In this paper, through integrative analysis, I endeavoured to explicate the essence of contemporary psychiatric paradigm, below which is glooming psychiatric stance based on discursiveness of moral reflection, set on a priori ethical errancy marked with inadequate implementation of therapy methods and irresponsible techniques of medical treatment, which is producing the alienation of human being’s psyche as a consequence. Despite the sharp relevancy of philosophically influenced reflections focused on human psyche, which abduced the drifts of existentialists, psychoanalysts and antipsychiatrists throughout 20th century, institutional psychiatry is still ignorant and continues to avoid insights of philosophical origins, which is the reason why are we are witnessing the progressive increasing of psychic disorders and beings pervious by them, and which is affirming ineffectiveness of paradigm. 
 Discussion on psychiatry and its empirical practice is complicating and sharpening by fact that its “scientific hat” has been used for centuries as instrument of political and religious counterfeiting of moral rules, which clouded the estimation of real psyche martyrs and simulated cases, and the madness phenomena per se. Phenomena which are crucial objects of ethics, e.g. human action, will, freedom or consciousness, in practice are being endangered by dogmatic doctrine of psychiatric therapy methods. During research, I tried to show the fact that logics of therapy aren’t curing sufferings of psyche, but are alienating martyrs from potency of their independent being, through methods of implementation of psychopharmacs and imprisonment in mental institutions, conducting a kind of “euthanizing of martyr’s psyche”. This type of organized euthanasia of free beings is activating bioethical alert, wherefore I introduced hypothesis that psychiatry demeanor is bioethical question and that only intellectual and moral sensibility of integrative bioethics methodology can adequately and efficiently respond to aporias of psyche treatment, through the moral prism of life luminance. 
 In this paper, I am claiming that through merciless classification and bifurcation of society, the psychiatry is implementing a kind of speciesism, in which “normal” beings are worth more than “disturbed” ones, and such kind of stance is being projected on general social perception. Finally, I explain and conclude that without philosophical reflection the object of psyche treatment is becoming trivial, shallow and purposeless object of marketing in the hands of immorality, and I am underlining that we necessarily must set the border between benefits and obstacles which psychiatry is projecting toward the health of human beings.