Liječnik između ideala i stvarnosti: liječnička aktivnost i ljudski odnosi prema zdravlju i medicini u 19.stoljeću

Abstract

U ovome se članku ispituje odnos društva prema liječničkoj struci koja je bila rastrgana između velikih društvenih očekivanja i ideala, i stvarne prakse suočene s brojnim preprekama. U XIX. stoljeću uloga je liječnika bila još uvijek nesigurna i opterećena značenjima zbog kojih je trebalo revidirati njegov položaj u društvu. Njegov je rad suočen s nepovjerenjem i otporom, praznovjerjima i predrasudama, narodnom medicinom i religijom. U praksi, a napose za vrijeme epidemija, upitnima bi začas postale čak i značajke idealnoga liječnika poput dostojanstva, savjesnosti i hrabrosti. U XIX. stoljeću, napose u ruralnim sredinama, službena se medicina morala dokazivati i dobiti povjerenje naroda. U ovome se članku stoga propituju različita mišljenja o medicini i zdravlju. Ispituje se diskurs kojim se opisuju zdravlje i medicina, a koji se rabi u dnevnom tisku, stručnoj i popularnoj literaturi te u službenim zdravstvenim dokumentima toga vremena. Oni svjedoče o dugotrajnim naporima javnoga zdravstva da dobije povjerenje naroda. Za vrijeme epidemije kolere koja je, osim što je ozbiljno ugrožavala ljudske živote, dala priliku medicini da pridobije povjerenje i poslušnost naroda, odnos prema zdravlju počeo se postupno mijenjati. To je donekle bila posljedica napretka u medicinskoj znanosti, novih otkrića i sve uspješnijeg suzbijanja epidemija. Istodobno, kako je društvo postajalo svjetovno i medicinski prosvjećenije, tako su se zamjenjivale narodne metode liječenja. Na zdravlje se sve manje gledalo kao na nešto ovisno gotovo isključivo o Božjoj volji i milosti, a sve više je ta pasivna rezignacija prerastala u aktivne napore da se zdravlje očuva ili vrati.

This paper studies the attitude of the society towards the medical profession, which was torn between high social expectations and ideals and medical practice confronted with real-life obstacles. In the 19th century, the physician’s position was still precarious and called for a renegotiation in the community. Physician’s work was faced with people’s distrust and resistance, superstitions and prejudices, folk medicine and religion. Even such ideal qualities as dignity, conscientiousness, and courage, would quickly be called into question by events such as epidemics. Particularly in 19th century rural areas, the physician’s position was far from acknowledged and official medicine had yet to win people’s trust. This paper explores the polyvalent attitude of people towards medicine and health. It investigates the discourse used to describe health and medicine in daily press, professional and popular literature, as well as in official medical documents of the time. It shows a long struggle of public health care to gain people’s approval. During cholera epidemics, which apart from presenting serious threat to human life were an opportunity for medicine to win people’s trust and obedience, the attitude towards health gradually began to change. To some extent this was a result of medical advances, new scientific discoveries, and increasing success in abating the epidemics. At the same time, as the society became more secular, medicine slowly gained people’s trust and gradually replaced the healing methods of folk medicine. Health was less and less understood as a result of God’s will and mercy, and the attitude towards disease began to evolve from passive resignation to an active battle for health.

Prispevek skuša v prvi vrsti opazovati družbeni odnos do zdravniškega poklica, ki je bil na eni strani razpet med visokoleteče družbene imperative in ideale ter zdravniško prakso, polno ovir na drugi strani. Vloga zdravnika v 19. stoletju je bila še v zelo negotovem položaju in prežeta s pomeni, ki so zahtevali prespraševanje njegovega mesta v skupnosti in družbi nasploh. Zdravnikovo delo se je moralo namreč ‘spopadati’ z ljudskim nezaupanjem in odporom, vražami in predsodki ter ljudsko medicino in religioznostjo. Tudi zdravnikovo dostojanstvo, vestnost in pogum, ki so med drugim sestavljali idealni profil zdravniškega poklica, so med zdravniško prakso (zlasti sredi divjanja epidemij) kaj hitro postali vprašljivi. Zdravnikova prisotnost, zlasti v podeželskem okolju, v 19. stoletju namreč še zdaleč ni bila samoumevna, zato si je morala (uradna) medicina med prebivalstvom zaupanje šele na novo pridobiti. Na drugi strani zato prispevek raziskuje polivalenten odnos ljudi do medicine in zdravja; diskurzi o zdravju in medicini, ki so najlepše razvidni iz sočasnega dnevnega tiska, strokovne in poljudne literature ter tudi iz uradne zdravniške dokumentacije, namreč pričajo o dolgotrajnem pridobivanju ljudske naklonjenosti do javnega zdravstva. Med epidemijami kolere, ki so poleg hude življenjske ogroženosti ljudi pomenile tudi priložnost za medicino, da vzpostavi zaupanje in poslušnost ljudi, se je odnos do zdravja le polagoma začel spreminjati, kar je bilo do določene mere posledica medicinskega napredka, novih znanstvenih odkritij in vedno uspešnejšega krotenja epidemij. Obenem se je s procesi medikalizacije in sekularizacije medicina počasi otepala ljudske nezaupljivosti in postopoma začela nadomeščati ljudskomedicinske zdravilske metode, zdravje pa je bilo v vse manjši meri razumljeno kot posledica božje volje in usmiljenja, zato je odnos do bolezni prehajal od resignirane pasivnosti v aktivno bitko za zdravje.