Umijeće retorike u starijoj hrvatskoj filozofskoj baštini

Abstract

U višestoljetnoj hrvatskoj povijesti filozofije retoričko umijeće, fenomen govorništva i govornika jedna je od dominantnih disciplina gotovo svih duhovno- povijesnih razdoblja. Od europskog srednjovjekovlja i obrazovnog programa triviuma unutar septem artes liberales, ona nastavlja svoju genezu u antičkom grčkome mišljenju (sofisti, Platon, Aristotel i dr.) i u rimskih klasika govorništva (Ciceron, Kvintilijan i dr.). U svojoj recepciji tijekom stoljeća ona ostaje paradigmom humanističkog obrazovanja, kulturnim i duhovnim idealom. Ostaje to od vremena latinista sve do novijeg vremena, pisaca, filozofa, književnika, umjetnika. znanstvenika, diplomata, izaslanika, teoretika države i prava, sve do “nove retorike” 20. stoljeća. O odnosu disciplina retorike, dijalektike, logike, gramatike, ali i poetike i matematike, njihove konfrontacije, međuzavisnosti i prožimanja različitih znanosti, svjedoči bogata literatura, djela, rasprave, dijalozi, analize i tumačenja. Velika je recepcija antičkih retoričkih djela, orijentacija i tendencija, tumačenja i analiza. Odnosi se to na pitanja naravi tog umijeća, definicije, vrsta, strategija i metoda, funkcija i ciljeva, njenog mjesta i uloge. Svu širinu i višedimenzionalnost njenih odrednica (epistemološko, gnoseološko, antropološko, jezičko, semantičko, semiotičko, poietičko, umjetničko, estetičko, etičko-pedagoško, opće-društveno, pravno-političko) pokazuju brojna djela domaćih filozofa, uglednih i istaknutih pojedinaca, često i samih vrsnih govornika. U članku navodimo samo neke od primjera značajnog doprinosa hrvatskoj povijesti retorike, ali i sudionika u europskom dijalogu mišljenja.

In the centuries-old Croatian history of philosophy, the art of rhetorics, the phenomena of oratory and the orator, has been one of the dominant disciplines in nearly all the spiritual- historical epochs. In the European Middle Ages and the educational curriculum of the trivium within the septem artes liberales, its genesis was continued from the Classical Greek thought (the Sophists, Plato, Aristotle, and others) to the Roman classics of rhetorics (Cicero, Quintilian, and others); in its reception through centuries, it had remained the paradigm of humanistic education, a cultural and spiritual ideal. It had remained that from the Latinist times to the modern age, for writers, philosophers, artists, scientists, diplomats, state and law theoreticians, until the “new rhetorics” of the 20th century. The relations among the disciplines of rhetorics, dialectics, logics, grammar, poetics, and mathematics, their confrontations, interdependence, and interpermeation, are evident in the abundant literature, books, treatises, dialogues, analyses, and interpretations. The reception of the Classical rhetorical works, orientations, tendencies, interpretations, and analyses, is enormous. This refers to the issues of the nature of the art of rhetorics, its definitions, forms, strategies and methods, functions and aims, its position, and its roles. The scope and multidimensionality of its determinants (the epistemological ones, as well the gnoseological, anthropological, linguistic, semantical, semiotic, poietical, artistic, aesthetical, ethical, pedagogical, social, legal, and political ones) are shown by the works written by Croatian philosophers, renowned and prominent persons, and often excellent orators themselves. The paper lists just a few of the many examples of the significant contributions to the Croatian history of rhetorics, made by the participants in the European dialogue of thought.